Žele li Gruzijci kreirati Nacionalni praznik nogometa, 26. ožujka nedvojbeno će se kristalizirati u vodeću nominaciju za laskavu titulu. Nakon što je zaledio Dinamo u kolovozu 1999. na Maksimiru, Temur Kecbaia, doduše s izborničkom palicom, patentirani recept za šokiranje Hrvata skuhao je i Bilićevim "vatrenima" 26. ožujka 2011. Hladnim tušem na iskoraku u sudačku nadoknadu, Levan Kobiašvili režirao je te večeri "potres" u Tbilisiju, osiguravši epsku proslavu trijumfa "male" gruzijske reprezentacije nad "velikom", moćnom Hrvatskom. Partija je to koja se tada momentalno pretvorila u (po)najveći trijumf gruzijske nacionalne vrste. Sve do 26. ožujka 2024., do večeri kada su gruzijski igrači bili s(p)retniji od Grka, do datuma kada su reprezentaciju ucrtali na kartu nogometne Europe.
Dok se Bilićeva družina s Kavkaza vraćala pognutih glava, popraćena uz medijske pljuske "debakla, očaja i sramote", Gruzija je - u 13 godina - od koketiranja s "anonimnošću" stigla do plasmana na Europsko prvenstvo. Samo 78 dana prije proglašenja hrvatske samostalnosti 1991., slična priča odvijala se i u Gruziji. Političke promjene dopustile su začeće sna o mjestu među nogometnom elitom Starog kontinenta, a prema tom cilju obje su reprezentacije krenule 1994. Dok su "vatreni" uspješno apsolvirali već prve kvalifikacije, kao i većinu svih ostalih, Gruzijci su bezidejno lutali kvalifikacijskim ciklusima, beskrajno kružeći u potrazi za konačnim odredištem.
Isprali gorak okus
Agonija je potrajala tri desetljeća, prije nego što je na scenu stupila "zlatna generacija", začinjena mješavinom mladosti i iskustva, imena s renomiranim klupskim adresama, uz značajan posip fanatizma. Nepunih godinu dana nakon što je i košarkaška reprezentacija upisala premijerni nastup na Svjetskom košarkaškom prvenstvu, Gruzijci su poslali Grke u nokdaun i smjestili se u skupinu F na europskoj nogometnoj smotri u Njemačkoj, gdje ih čekaju Portugalci, Česi i Turci.
Predvođeni strateškim pragmatizmom izbornika Willyja Sagnola, bivšeg člana Bayerna koji se u Bavarskoj okitio s 12 trofeja, arhivirali su gorčinu izazvanu porazom od Sjeverne Makedonije u studenom 2020., kada su na zadnjoj stepenici ostali bez mjesta na Euru. U procvatu reprezentacije nemoguće je ignorirati pečat Hviče Kvarachelije, dječaka koji je bos naganjao loptu uz rijeku u ruralnom području države, a koji danas, kao zvijezda Napolija, predvodi novi val gruzijskog sporta.
- Neki nisu vjerovali u nas, ali sada će vjerovati. Nikada u životu nisam osjetio ovakve emocije - rekao je brzonogi ofenzivac nakon plasmana na Euro.
Iako će površni pratitelji tu momčad lakoćom etiketirati u "Kvaradonu i deset anonimusa", pogled na vrijednost i klubove njezinih igrača podcjenjivanje će pretvoriti u barem blagi oblik respekta. U 150 milijuna eura vrijednu svlačionicu smjestio se Giorgi Mamardašvili, vratar Valencije, koji je hit na tržištu, a u borbenu gruzijsku grupu ugurali su se još braniči Torina i Šahtara, veznjaci Watforda i Levantea, napadačka oružja Metza i Bordeauxa.
Ako se u jednadžbu doda i porast kvalitete domaće lige, čija se vrijednost podigla otkako se broj klubova srezao na deset, kao i ulaganja u stadione i trening-centre, onda se rješenja vraćaju kroz prizmu povijesnih uspjeha i prvi plasman na veliko natjecanje...