Svaki 1. svibnja u svijetu Formule 1 tužan je dan. Jer svaki je put to podsjetnik na odlazak po mnogima i dalje najvećeg vozača svih vremena.
Ayrton Senna.
Za prave, istinske legende dovoljno je ponekad samo reći ime i prezime da vam izazove emocije, sjećanja, uzdahe... Upravo je tako s nikad prežaljenim Brazilcem koji je za života ušao u legendu, a njegova smrt 1994. godine na trkalištu u Imoli utisnula je posebno poglavlje u povijest Formule 1.
Prošlo je, dakle, 30 godina, makar se generacijama koje su odrastale 1980-ih i ranih 90-ih, a k tome bile i još uvijek jesu opijene “oktanskim cirkusom”, to čini “kao da je jučer bilo”. Jer neki prizori, fotografije, televizijski kadrovi iz zloglasnog zavoja Tamburello ostali su zauvijek u memoriji, kao svevremenski podsjetnici tragedije, iako biste je rado htjeli izbrisati i pretvarati se da se nije dogodila.
Duša mu je napustila tijelo
Nažalost, 1. svibnja 1994., a zapravo cijeli taj vikend u Imoli ostat će jedna od najcrnjih točaka u povijesti Formule 1. Jer dva dana ranije na treningu je u zastrašujućem izlijetanju umalo skončao tada mladi Rubens Barrichello - štoviše, šest je minuta bio klinički mrtav - a u subotnjim kvalifikacijama život je izgubio Austrijanac Roland Ratzenberger. Bila je to zlokobna najava onoga što će se dogoditi sljedeći dan i što će do temelja potresti svijet Formule 1 i automobilizma.
Senna je tim kvalifikacijama bio najbrži, a na dan utrke je u svoj bolid, u kokpit, pospremio i austrijsku zastavu. Planirao je pobijediti u utrci te razviti zastavu u čast nesretnog kolege Ratzenbergera. Sudbina je, međutim, imala drukčije planove...
U sedmom krugu nedjeljne utrke trostruki svjetski prvak odletio je u betonski zid u zavoju Tamburello, brzina bolida u trenutku udara bila je oko 220 km/h. No sama brzina i silina udarca nisu bili pogubni jer, što je kasnije otkrila liječnica koja je provela obdukciju, nijedan dio tijela nije praktički stradao, osim glave. Nije bilo lomova ni ozljeda ni na kojem drugom organu.
Kobna je bila jedna od šipki koja je spajala desni prednji kotač i šasiju, a koja se odvojila i prodrla kroz Senninu žutu kacigu te mu nanijela smrtonosne ozljede glave.
Brazilčeva se glava, nakon što se bolid odbio od zida i zaustavio, u jednom kratkom trenutku pomaknula, dajući nadu da je živ. No, vjerojatno to nije bio svjestan pokret, nego je glava samo nekontrolirano klonula.
- Čim sam došao na mjesto nesreće, vidio sam da je situacija iznimno kritična - rekao je Sid Watkins, službeni liječnik na F1 utrkama, ali i dobar Ayrtonov prijatelj, koji je bio među prvima koji su intervenirali.
- Podigao sam mu kapke i uvidio po zjenicama da je riječ o masivnim ozljedama glave. Izvadili smo ga iz kokpita i položili na tlo, a dok smo to radili, Ayrton je uzdahnuo i, iako ja nisam religiozan čovjek, osjetio sam u tom trenutku kako je duša napustila njegovo tijelo.
Zlokobni Tamburello
Smrt je Sennu zadesila sa 34 godine i na vrhuncu popularnosti. Iza njega je bilo desetljeće u Formuli 1 (debitirao 1984.) i u tom vremenu definirao je cijelu jednu eru postavljajući rekorde i vozeći čudesne utrke, ali i kršeći pravila. Posjedovao je rijetko viđenu karizmu kojom je poput magneta privlačio mase da nedjeljna poslijepodneva provode uz televizijske ekrane i F1 utrke.
Respekt i divljenje koje je izazivao ostavili su dubok trag, štoviše na neki je način premašio granice svog sporta.
Zato je u mnogobrojnim anketama, i među vozačima i u javnosti, Senna i prije, a i danas još proglašavan najboljim vozačem F1 u povijesti. Iako je to uvijek osjetljiva kategorija jer nema objektivnih i jednakih mjerila kojim bi se uspoređivali vozači iz 50-ih i 60-ih godina (Fangio, Clark, Hill...) s onima iz 80-ih i 90-ih (Lauda, Prost, Senna...) ili 2000-ih (Schumacher, Hamilton, Alonso...). Drugačija vremena, drugačiji bolidi, drugačiji uvjeti. Ayrton nije imao ni najviše pobjeda, ni najviše titula, ali da je bio poseban vozač, jedan od onih koji se ističe i koji se po mnogočemu može uzeti kao referentna točka, neosporna je činjenica.
Njegova je ostavština čudesan prvi krug u kišnom Donington Parku 1993., perfekcija vožnje na ulicama Monte Carla (još uvijek je rekorder sa šest pobjeda ukupno i pet uzastopnih), epski dvoboji (i dva sudara u Suzuki) s Alainom Prostom, herojska pobjeda u rodnom Brazilu s mjenjačem zaglavljenim u šestoj brzini, svađe s mladim i nadolazećim Schumacherom...
Neizravno Sennino naslijeđe jest i intenzivan napredak u povećanju sigurnosti bolida. Njegova je smrt bila na neki način i prva “televizična”, dogodila se u prijenosu uživo, u vrijeme ekspanzije Formule 1 na TV ekrane. I do tada su smrti u F1 bile česte, ali on je prvo veliko ime koje je stradalo dok su ga praktički promatrale oči cijeloga svijeta.
Zbog toga je njegova smrt izazvala toliki šok i sablazan. I natjerala čelnike Formule 1 da odmah maksimalno povećaju sigurnost na stazama i “ojačaju” bolide. Poslije Senne na F1 stazama nije bilo smrti punih 20 godina, do Julesa Bianchija na utrci u Japanu prije devet godina.
I taj zlokobni zavoj Tamburello, u kojem su jedva živu glavu izvukli Nelson Piquet 1987. i Gerhard Berger 1989., prekrojen je kako bi bio sigurniji. Formula 1 jedno je vrijeme, pak, obilazila Imolu (od 2007. do 2019.), ali od 2020. je ponovo u kalendaru.
Kao što će u kalendaru svih F1 poklonika 1. svibnja zauvijek biti tužna obljetnica. I danas je tako, 30 godina kasnije.