Nositelji hrvatskog veslanja posljednjih godina su braća Valent i Martin Sinković te Damir Martin. No, na nedavno završenom Europskom prvenstvu u Szegedu jedinu medalju za Hrvatsku su osvojile sestre Josipa i Ivana Jurković. Njih dvije su osvojile broncu te tako ulovile zalet za najvažniju utrku koja ih čeka za nekoliko tjedana.
- Nikada nismo bile fizičke ni psihičke spremnije. Samo smo trebale krenuti pametno da trebamo krenuti pametno da ne bi pukle. Iz prethodnih trka smo znale da ih možemo napasti, a i pokazalo se da možemo doći do odličja što se i dogodilo - objasnila je Josipa u našem Sportcastu kako je izgledala utrka u Mađarskoj.
Iako mi je to prva seniorska medalja, sestre Jurković je nisu dugo proslavljale. Naime, njih od 19. do 21. svibnja čeka kvalifikacijska regata za Olimpijske igre u Parizu. Ta regata se vesla u švicarskom Luzernu, a njih su dvije s trenerom Aleksandrom Vukojičićem formu tempirale za Luzern.
- Imale smo dva dana pauze, ali mi smo ovo samo izbrisale. Nama je ovo dobar vjetar u leđa, a mi još moramo držati fokus jer nas čeka da izborimo olimpijske vize. Ne mora me nitko ni pitati bi li mijenjala ovu broncu za olimpijsku vezu. Sva odličja što imamo bi mijenjale da idemo na Olimpijske igre. Želimo otići u Pariz, ali ne idemo ni tamo samo da nastupimo, mi uvijek idemo na pobjedu - ispričala je Josipa.
Prvu priliku za ispunjavanje olimpijske vize imale su prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Beogradu gdje ih je zaustavila - bolest.
- Već kad smo došli vidjeli smo da su u hotelu grozni higijenski uvjeti pa smo pazile na sve. Na dan utrke sam se probudila oko 4 sata, bilo mi je loše, uhvatilo me je povraćanje prije prve utrke. Nisam mogla napraviti ništa, odradile smo utrku i nakon nje završila na infuziju. Računala sam da ću se uspjeti vratiti do sutra i repesaža, ali onda je isto uhvatilo Josipu. Onda su nam sve lađe pale na vodu, krenule smo plakati, pričali kako život nije fer, a kad smo vidjeli u kakvom je stanju trener srce nam se raspalo - prisjetila se Ivana dok je Josipa objasnila koliko ih je to sve pogodilo:
- Nismo ostale do kraja Svjetskog prvenstva nego krenule doma na Korčulu. Kada smo saznale koje su cure izborile Olimpijske igre bilo mi je i gore. Kad smo došle u Vela Luku tri dana sam bila u teškoj depresiji, nisam htjela izaći iz kuće. Mislila sam da je to - to, da više nikad neću veslati jer sam bila ljuta da nam se ne vrati to što smo uložile. Da smo barem nastupile i nismo izborile bilo bi mi lakše. Bilo nam je baš teško, ali su nas izvukle obitelj i prijatelji, vratile su u Zagreb i nastavile s radom.
Veliku podršku su u tim trenucima imali od braće Sinković koji su uvijek tu za njih.
- Od kada smo bile male, nama su braća Sinković bili uzor. Pratile smo svaki njihov uspjeh, svake Olimpijske igre smo gledali i plakale kad su oni i Damir Martin osvajali medalje. Njih dvojica su nam uvijek na raspolaganju, za svaki savjet, a oni su netko na koje se možeš ugledati i kao ljude i kao sportaše. Koliko god su osvojili medalja, oni su i dalje čvrsto nogama na tlu - rekla je Ivana.
Ona je bez dlake na jeziku rekla što misli i o činjenici da se na stazi na Jarunu neprestano moraju boriti s lopočima.
- Po meni je sramota da imate olimpijske pobjednike, da imate braću Sinković i Damira Martina, i da oni moraju veslati na takvoj stazi. Zanemarite nas dvije, zanemarite braću Lončarić i juniore i kadete koji su tamo. Njih trojicu su toliko toga napravili u sportu, a iz godine u godinu mi veslači moramo skupljati lopoče i stavljati sa strane jer netko ne radi dobro svoj posao.
Kako su se sestre Jurković počele baviti veslanjem? Koji su sport prije toga trenirale? Kako su se odlučile na odlazak iz Vele Luke u Zagreb i kako su se snašle u njemu? Koliko puta treniraju u tjednu i ima li vremena za izlaske? Koja od njih je bila Miss sporta, a koja voli motore? Odgovore na ta i druga pitanja saznajte u cijelom Sportcastu: